Napad srpskih nacionalističkih paravojnih snaga u Banjskoj, na sjeveru Kosova, koji je rezultirao smrću jednog kosovskog policajca i ranjavanjem još dvojice, predstavlja najozbiljniji primjer nasilja u zemlji od završetka rata 1999. godine i popratnog NATO-a. intervencija.
U Banjskoj vidimo demonstrativan dokaz da Beograd ima obnovljenu volju upotrijebiti nasilje za oblikovanje političkih uvjeta u susjednim državama. Izravna umiješanost srpskih državnih sigurnosnih službi u napad – kroz njihovu navodnu opskrbu oružjem i streljivom, korištenjem njihovih objekata za pripremu napada i poznate veze napadača s višim ešalonima srpskog vodstva – zahtijeva značajnu reakcija prijestolnica Kvinte i vlastite vlade Kosova.
Sljedeće izvješće iznosi pet političkih preporuka za odgovarajući odgovor na događaje u Banjskoj, osiguravajući prije svega da Beograd neće riskirati daljnju eskalaciju nasilja. Vjerodostojne posljedice i uspostava uvjerljivih kapaciteta odvraćanja u Prištini ključni su za osiguranje stabilnosti Kosova i cijele regije Zapadnog Balkana. Ako se srpskim nacionalističkim elementima dopusti da vjeruju da je nasilje opet dopušteno sredstvo političkog utjecaja, oni neće samo ugroziti sigurnost, suverenitet i teritorijalni integritet Kosova. S vremenom će se vjerojatno na meti naći i Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Isto bi također rezultiralo daljnjim demokratskim nazadovanjem u Srbiji, što bi onda isto tako povećalo izglede za međudržavni sukob u regiji.
Ni NATO ni EU ne mogu si priuštiti još jednu multifrontalnu krizu u regiji, posebno s obzirom na nagli pad globalnih geopolitičkih uvjeta od veljače 2022. Sukladno tome, preporuke u ovom izvješću, ako se provedu, ne samo da bi značajno poboljšale stabilnost i sigurnost Kosova, već ali bi isto tako osigurao interese Zapada u održavanju mirnog okruženja diljem zapadnog Balkana.
To je, u konačnici, i ključna analitička poanta ovog teksta: naglašavanje da je u interesu euroatlantske zajednice, prije svega, imati suvereno, demokratsko Kosovo, čija se sigurnost vjerodostojno održava njezinim vlastite službe za provođenje zakona i sigurnost. Srbija je u tom pogledu, na sadašnjem kursu, protivnik, a ne partner. No, učvršćivanjem zapadne potpore i predanosti Kosovu, možemo s vremenom osigurati da srpska politička klasa shvati da je njezina trenutna maksimalistička putanja gubitnička tvrdnja: na međunarodnoj, ali i na unutarnjoj razini. Snažna, suverena kosovska država – zajedno s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom – daleko je od najvećeg alata na raspolaganju euroatlantskoj zajednici da konačno olakša istinsko prihvaćanje srbijanskog društva da su jugoslavenski ratovi gotovi i da su srpski nacionalisti- ekspanzionistički projekt – bio on stiliziran kao “Velika Srbija” ili “Srpski svijet” – poražen je.
Preporuka 1: Zamrznuti dijalog Prištine i Beograda u očekivanju potpunog i nepristranog izvješća o događajima u Banjskoj od strane NATO operativne skupine
Pokušaj nastavka dijaloga Prištine i Beograda u ovom trenutku nije mudar i nerazuman. Prvo, uzimajući u obzir izostanak formalnih sankcija protiv Srbije od strane SAD-a i EU-a nakon događaja u Banjskoj, takav napor implicitno šalje signal da je politički Zapad voljan tolerirati upotrebu sile u oblikovanju i usmjeravanju političkih pregovora između dvije strane. Kao signal cijeloj regiji Zapadnog Balkana, ovo je duboko destruktivno za vlastiti interes Zapada u promicanju međunarodnih normi i vladavine prava. Niti Kosovo, kao suverena država, ne može dopustiti da bude prisiljeno na političke ili diplomatske pregovore s vladom koja potiče nasilje na njegovom teritoriju; to je politički suicidalan prijedlog za svaku demokratsku vladu.
Drugo, inzistiranje na nastavku dijaloga ide u suprotnost s jasno izraženim načelima zapadne politike u drugim tekućim geopolitičkim žarištima, prije svega u Ukrajini i Izraelu. I u slučaju ruske agresije na Ukrajinu i Hamasovih terorističkih napada na Izrael, SAD i druge prijestolnice Kvinte odbacile su pregovore kao uvjerljivu alternativu temeljnim sigurnosnim interesima ukrajinske i izraelske države. Iako Kosovo nije u stanju aktivnog rata, Srbija je očito pokrenula hibridnu kampanju protiv zemlje i njezinih građana, te kao takvo Kosovo mora inzistirati na istim temeljnim sigurnosnim načelima kao Ukrajina i Izrael. Naime, mora osigurati potpunu pravno-političku kontrolu nad svakim djelićem svog teritorija prije nego što kredibilno može razmotriti bilo kakvu alternativnu administrativno-ustavnu reformu(e) države.
Neuspjeh da se to učini samo će olakšati pojavu paralelnog, protivničkog političkog režima na teritoriju Kosova, čak i ako je isti nominalno ugrađen u ustavni poredak zemlje. Dovoljno je samo pogledati entitet Republiku Srpsku u BiH i njegove secesionističke vlasti da bi se uvidjelo da će dijalog i decentralizacija bez funkcionalnog, racionalnog pravosudno-sigurnosnog aparata, koji nesmetano djeluje na cijelom teritoriju države, proizvesti samo još veći kaos. Kao takvo, ponovno uspostavljanje mogućnosti za nastavak dijaloga zahtijeva potpuni izvještaj o događajima u Banjskoj od strane nepristranog entiteta treće strane kao što je KFOR ili pridružena atlantska obavještajna služba. Nakon što se činjenice o napadu u potpunosti utvrde, a počinitelji budu odgovarajuće sankcionirani (u političkom i pravnom smislu), dijalog se može nastaviti s ciljem stvaranja pravednog, ali i funkcionalnog okvira za buduće upravljanje Kosovom.
Preporuka 2: Povećana sigurnosna pomoć Kosovskoj policiji i Kosovskim sigurnosnim snagama
Kao što je gore navedeno, Kosovo mora biti priznato kao suverena strana u kontekstu spora sa Srbijom, bez obzira na stav(ove) Beograda i pet EU-a koje ga ne priznaju. U skladu s tim, Kosovo ima pravo na sve iste odredbe državnosti kao i bilo koji drugi suvereni akter, čiji je najtemeljniji aspekt sigurnosni monopol nad cijelim teritorijem državnog teritorija. Kosovska policija i Kosovske sigurnosne snage (KSF) stoga trebaju stalnu, ali i povećanu potporu kako bi mogli projicirati silu i održavati zakon i red u svim dijelovima Kosova, uključujući sjever.
Tijekom napada na Banjsku, kosovska policija pokazala se kao učinkovita i profesionalna snaga, sposobna vješto odbiti visoko sofisticirani paravojni napad uz podršku države. Ali Srbija bez sumnje nastavlja uživati značajnu vojnu prednost protiv Kosova. Stoga je od najveće važnosti da NATO pomogne kosovskim agencijama za provedbu zakona i sigurnosnim agencijama u (ponovnom) uspostavljanju vjerodostojnog kapaciteta odvraćanja, s ciljem uspostave šire, regionalne ravnoteže moći protiv Beograda.
Kosovske vlasti trebale bi priopćiti Kvinti i NATO-u koji su im točni resursi potrebni, ali očito je da će ovaj popis nužno uključivati dodatna oklopna vozila visoke mobilnosti za kosovsku policiju, protuoklopne i protutopničke sustave za KSS, kao i pomoćni helikopteri za hitne službe u zemlji (usp. isporuku američkih helikoptera Huey II Oružanim snagama Bosne i Hercegovine 2022. godine).
Preporuka 3: Poništavanje mjera SAD-a i EU-a protiv Kosova
U međuvremenu je imperativ da se ponište mjere SAD-a i EU protiv Kosova, uvedene ranije ove godine nakon srpskih nacionalističkih nemira u Zvečanu, koji su rezultirali ozljedama više od dvadesetak vojnika KFOR-a. Ove kvazisankcije nedvojbeno su dodatno ohrabrile Vučića i pridružene srpske ekstremističke elemente uoči napada na Banjsku i povećale postojeću asimetriju u stavu međunarodne zajednice prema dvjema stranama.
Zapadni dužnosnici možda će i dalje biti uznemireni protivljenjem Kurtijeve vlade jednostranom uvođenju Bruxelleskog sporazuma iz 2013., odnosno daljnjem decentraliziranju lokalnih vlasti na nekolicinu općina sa srpskom većinom na sjeveru bez ikakvog političkog pokreta iz Beograda. Ali Kurtijeva vlada ponudila je razumne ustupke prema ostvarenju istih, a njezina zabrinutost oko srbijanskog naoružavanja kriminalnih i ekstremističkih elemenata na sjeveru pokazala se, nažalost, dalekovidnom i točnom. Osobito u vezi s premijerovim čestim uspoređivanjem postojećih modaliteta “Zajednice srpskih općina” koje podržavaju SAD i EU s propalim modelom Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.
Razgovori između Prištine i Kvinte o alternativnim shemama upravljanja za sjever Kosova mogu se i moraju nastaviti; ne samo zato što se čini da je Priština jedina strana u sporu voljna raspravljati i raspravljati o ovim stvarima. Ali takvi razgovori mogu biti istinski plodonosni samo ako SAD i EU isprave pogrešku svojih ranijih mjera protiv Kosova. Za Prištinu je osiguranje ovog preokreta politike osnovno pitanje demokratske odgovornosti prema vlastitim građanima, koji su jasno pokazali da neće tolerirati vlade koje kompromitiraju osnovne sigurnosne i političke interese zemlje. Nažalost, s obzirom na nepostojanje istinskih demokratskih procesa u Srbiji, to se ne može reći za režim u Beogradu.
Preporuka 4: Trenutačni prijem Kosova u NATO Partnerstvo za mir
Također bi se trebali poduzeti mali, ali iznimno značajni potezi kako bi se poboljšao položaj Kosova u međunarodnoj zajednici. Vjerojatno bi najutjecajniji od njih – koji bi također poboljšao sigurnosno stanje i kapacitete zemlje – bio prijem Prištine u NATO-ov program Partnerstvo za mir (PfP).
To je odluka koju NATO može donijeti bez suglasnosti ili doprinosa Srbije, Rusije ili Kine. Najznačajnija prepreka je nepriznavanje suvereniteta Kosova od strane četiriju država članica NATO-a. Ipak, Savez nedvojbeno ima kapacitet osigurati prijem Kosova u PfP program čak i ako zemlje koje ga ne priznaju formalno zadrže svoje postojeće stavove; jednostavno bi se morali ne protiviti ulasku Kosova u program. Odnosno, ne trebaju podržati težnje Kosova za PzM, samo se trebaju suzdržati.
To bi bio razuman kompromis jer bi omogućio četirima zemljama koje ne priznaju da uglavnom zadrže svoje trenutne diplomatske pozicije, dok bi poboljšali međunarodni položaj Kosova i sposobnost NATO-a da modernizira i razvije obrambene sposobnosti Prištine. To bi također poslalo nužan signal Beogradu da atlantska zajednica neće tolerirati njegove opstrukcionističke aktivnosti na neodređeno vrijeme. Konačno, to bi bio i pucanj preko luka Rusije i Kine, koje sve više dolaze do stava da one, a ne NATO, određuju uvjete angažmana na Zapadnom Balkanu.
Preporuka 5: Pojačani diplomatski pritisak na 5 zemalja koje ne priznaju EU da otključaju izglede Kosova za EU i NATO
Kao što je navedeno u cijelom tekstu, sadašnja asimetrija u međunarodnim statusima Srbije i Kosova samo je pogoršala prividnu nerazrješivost spora. Točnije, umjetno je ojačao opstrukcionistički stav Srbije, iako su SAD i EU potrošili ogroman diplomatski i politički kapital kako bi pomaknuli dvije strane prema normalizaciji. Ipak, nije Srbija per se ta koja je dopustila da ova asimetrija opstane; upravo su tvrdoglavi stavovi pet zemalja koje ne priznaju EU dopustili da ovaj problem metastazira u veliku geopolitičku slabu točku cijele euroatlantske zajednice.
Prijestolnice Kvinte moraju izvršiti daleko veći diplomatski pritisak na svoje kolege iz ove skupine kako bi ih potaknule, pojedinačno i kolektivno, prema punom priznanju suvereniteta Kosova. Mora se jasno objasniti da ovo više nije pitanje isključivo domaćih prioriteta; to je pitanje vjerodostojnosti i integriteta cjelokupnog euroatlantskog projekta, na Zapadnom Balkanu i šire. Trenutačno, na primjer, i visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i izaslanik EU za dijalog Priština-Beograd dolaze iz država koje nisu priznale EU. To je apsurdno i prirodno potkopava vjerodostojnost EU kao poštenog posrednika u ovom sporu.
Promjena samo jedne od pet prijestolnica koje ne priznaju (među kojima se smatra da će Atena najvjerojatnije popustiti) značajno bi izmijenila strateški krajolik odnosa Kosova i Srbije i konačno konačno rješenje učinila mnogo vjerojatnijim. To bi značajno potkopalo vjerodostojnost tvrdolinijaškog nacionalističkog establišmenta u Beogradu i poslalo jasan signal cijeloj srpskoj političkoj klasi da će euroatlantska zajednica krenuti naprijed s integracijom Kosova u demokratski poredak – bez obzira na prosvjede Beograda ili njegovih partneri u Moskvi i Pekingu.
Zaključci
Ove preporuke, čak i da se provedu, ne bi odmah dovele do trajnog rješenja spora između Kosova i Srbije, uglavnom zato što je bit problema i dalje, kao što je bio veći dio posljednja tri desetljeća, u nepopustljivom nacionalističkom političkom konsenzusu u Beograd. Ali ove preporuke nude put ka smanjenju naše kolektivne ovisnosti o (nepostojećoj) dobroj volji Vučićevog režima. Umjesto toga, naglašava djelotvorne mjere koje danas može poduzeti euroatlantska zajednica, uglavnom bez brige ili interakcije s Beogradom ili njegovim partnerima u Kremlju ili Pekingu.
Ovaj tekst jasno pokazuje da budućnost sigurnosti i suvereniteta Kosova ne zahtijeva pristanak geopolitičkih protivnika Zapada, kako velikih tako i malih. Euroatlantska zajednica može učiniti velike korake prema dovođenju ove mlade demokratske države u svoje okrilje isključivo vlastitom voljom, i to u vrijeme kada su Zapadu prijeko potrebne strateške i simbolične pobjede. Uspješna realizacija ovog programa isplatila bi se i sigurnosti i stabilnosti susjednih država, prije svega Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a samim time unaprijedila bi se i kolektivna sigurnost cijele regije.
Ostaje za vidjeti imaju li europski i američki donositelji odluka političku volju krenuti prema stabilnijem i sigurnijem zapadnom Balkanu.
